Пређи на главни садржај

PAS KOJI JE REĐI OD TIGRA (Indija 3.6)

Ova deca nose ručak svojim očevima, čuvarima i vodičima u rezervatu Nagzira.

Bio je februar, lišće žuto a dani topli, samo za košulju, ali su noći, ukoliko spavate pod šatorom, bile prohladne.  A ja sam kampovao u tikovoj šumi na istoku Maharaštre, u gotovo geografskom srcu Indije. Iznajmili smo vojne šatore postavljene na betonskim platformama okruženim plitkim rovom strmih zidova. „Čemu to,“ pitao sam Nitina i saznao: „Zbog zmija“. Duboko u džungli nalazi se hram posvećen Zmiji – Nag, otuda i ime rezervata, Nagzira. Kako bilo, zima je i zmije hiberniraju. Mada su dani topli...

Nitin se nada prilici da svojim novim čudovištem od teleobjektivom slika tigrove izbliza, a mene naprosto zanima čega sve ima u šumi.

Rano ujutru, zalazimo u džunglu. Pokraj samog puta stoje i radoznalo nas posmatraju divlje svinje. Nešto dalje, belooki mišar nam je okrenuo leđa. Prerano je za pokazivanje.  

Bližimo se zapuštenom bungalovu s prostranom verandom – napuštenoj lovačkoj kući (da sam u prilici da investiram, ovaj bih bungalov obnovio i pretvorio u luksuzni wildlife lodge). Na okolnim čistinama pasu jeleni čitali, jure se i igraju majmuni hanumanovi languri. Ptice behu obične i česte poput crnog dronga, šumskih brbljuša i pupavca.

Put vijuga dalje, između tikovog drveća i guštara bambusa, sve dublje u začaranu Zmijsku šumu. Jednu antilopu nilgaj i nekoliko krupnijih jelena sambara kasnije, otkrivamo ono čemu se nadamo, a ne usuđujemo da izgovorimo. U suvom lišću leži neugledni riđesmeđi pas. Stotinak metara dalje je i ostatak čopora, ukupno 11 životinja. Psi? Pa šta? Ovaj, azijski ili indijski divlji pas nije samo ugrožen, već je i znatno ređi od tigra!

Sunce jedva uspeva da prebaci krošnje, pa im krzno boje rđe isijava svetlošću. Neki još dremaju, drugi zevaju, treći prazne creva... 


Kad je o hrani reč, oni su sasvim oportuna fela koja jede sve, od bobica i voća do sambara, pa čak i mladih gaura (a ovi su najveće divlje govedo na planeti). Iako preferiraju šumska staništa, nastanjuju i savane i stepe, kao i razna mozaična staništa, od nizija do planinskih pašnjaka (preko 3000 mnm). Tokom Pleistocena nastanjivali su i Evropu i Severnu Ameriku, deleći prostor sa sabljastim tigrovima. Danas žive rame uz rame s tigrovima, snežnim leopardima, medvedima, itd. Ali, ako preživljaju i u takvom komšiluku, kako to da su ugroženi?

Eh, nisam ljude pominjao. Danas nastanjuju jugoistočnu četvrtinu Azije, deleći taj prostor s polovinom čovečanstva. Drugi uzrok njihove ugroženosti je sasvim očekivano rasparčavanje i uništavanje staništa, ali je prvi, pomalo neočekivano, nestašica lovine.  Prema IUCN, zbog degradacije staništa i izlovljavanja svega jestivog u Indokini, gustine populacija preživara su znatno ispod prirodnih nivoa. Guardian je nedavno objavio još nepublikovane procene da se područje koje ova vrsta nastanjuje u poslednjih 7 godina, od prethodne procene, smanjilo za skoro 50%.

Samo u južnoj i centralnoj Indiji, gde se nalazim, populacije preživara su zdrave, a brojnost ovih divljih pasa stabilna.  Prema još nepublikovanom ažuriranju crvene liste ugroženih vrsta, smatra se da danas u divljini živi između 949 i 2215 odraslih indijskih divljih pasa, što je za trećinu do polovinu manje od broja preživelih tigrova!


A mi smo parkirani možda 20 metara od najbližeg divljeg psa! Odgovarajuća završnica fantastičnog putovanja (vidite linkove u dnu). No, trenutak je ograničenog trajanja: iza nas su spakovani koferi, pravo odavde žurimo na aerodrom u Nagpuru.

Nitinu je ovo bilo istraživanje terena za wildlife ture za fotografe koje je počeo da nudi. Sledeća je u drugoj polovini avgusta – potraga za himalajskim monalom, fazanom duginih boja u veličanstvenom gorju indijskog Ladaka. Ako ste zainteresovani, još ima slobodnih mesta.

Prethodne etape putovanja:

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad