Пређи на главни садржај

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX


Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao. Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika.

I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!”

Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo postanu suvišni kilogrami. I onda su mi se pre godinu dana otvorile oči.


Ultimativni test opreme: grupa đaka OŠ Milan Rakić posmatra ptice sa dorćolskog keja,
Beograd. Foto: Milan Obradović.

Tada sam nabavio durbin Swarovski 25-60×65 STX (25-60 je raspon uvećanja, a 65 prečnik objektiva u mm) i, uz njega, stativ od karbonskih vlakana Swarovski CT Travel. Iz iskustva znam u kojoj meri je njihov logo garancija kvaliteta – i nisam se pokajao. Kako ovaj teleskop opisati jednom rečju? Uzbudljiv! U čemu se to ogleda? Pa... u svemu.

E, sad, a sta je to “sve”? Oštra i veoma svetla slika, pre svega omogućila mi je da ptičarim na dotle nedostupnim mestima, pa makar bila i nedaleko kuće. Npr, beogradska Ada Huja, ispred koje je Dunav širok hiljadu metara, a ptice se ne samo grupišu čak tamo na sredini reke, već i galebovi u sumrak nadleću onu drugu obalu. Bez dobrog teleskopa, tu prosto nisam imao šta da tražim, a otkako se služim STX-om, ovo mesto je postalo moja lokalna pačka – i tu sam sada ponovo pronašao onog crnog galeba s početka priče.

Izbor durbina odražava nečiji pristup ptičarenju.  Modularni teleskopi iz porodice ATX/STX (prvi imaju okular pod uglom od 45 stepeni u odnosu na telo, dok se kod drugih pruža pravolinijski) nude tri verzije objektiva sa prečnicima od 65, 85 i 95 mm. Naime, modeli ATX/STX su otišli korak dalje u odnosu na ranije generacije i kod njih možete kombinovati dva okulara koji u sebi sadrže prizme sa tri različita objektiva (tj. mozete i naknadno nabaviti novi objektiv), dolazeći do šest mogućih kombinacija: 25-60×65 i x85, kao i 30-70×95. Veći prečnik objektiva znači da teleskop prima više svetlosti, ali i da je teži za nošenje i kabastiji za pakovanje u ranac. A kao sto rekoh, ja volim laganu opremu, pa sam se ipak odlučio za 1585 g tešku verziju s najmanjim objektivom od 65 mm. 


Ipak, većina ptičara se služi uglastim teleskopima, zašto sam ja odabrao pravolinijski? Zato što sam dosta aktivan zimi i tada ptičarim iz tople čaure automobila, pa teleskop držim na malom prozorskom stativu, a takva posmatranja su uglavnom neizvodljiva s uglastim modelima. Takođe, iskustvo mi kaže da se pravolinijskim teleskopom ptice lakše lociraju i lakše prate u pokretu, posebno u letu.

Moja iskustva sa najboljim primercima teleskopa bila su pretežno tokom života u Africi, ali od tada ima 10 godina i više. U to vreme sam još bio veoma rezervisan spram okulara sa zumom. Najbolji s kojim sam se sreo je bio Leica teleskop moje drage prijateljice i vrsnog ornitologa, koja je nosila dva zasebna okulara, od 20x i 30x (koje je trebalo odvrnuti, pa zameniti drugim), pa se uglavnom služila slabijim uvećanjem.  Otuda potiče moj stav o superiornosti fiksne žižne daljine (što jeste tačno, bar zakoni optike tako kažu), no, od tada je dosta vode prošlo pokraj Ade Huje...

Postoji tu jos jedan aspekt za razmatranje koji se, pokraj uvećanja i brenda, prečesto ignoriše, a to je relativna lakoća uoštravanja i, jeste, izmene žižne daljine / uvećanja (zumiranja), te sasvim individualni osećaj udobnosti prilikom korišćenja teleskopa. A kod novih ATX/STX modela se tu baš oseća ergonomsko poboljšanje. Naime, kod starijih generacija, uoštravanje je uvek bilo na sredini, ali je zumiranje bilo na samom okularu, pa je trebalo pomerati ruku napred-nazad, što ometa posmatranje i dovodi do gubitka ptice iz vidnog polja. Kod ove porodice teleskopa, oba prstena su jedan kraj drugog na samom struku durbina, pa možete manipulisati i oštrinom slike i uvećanjem takoreći istovremeno, bez pomeranja ruke, sve vreme zadržavajući pogled na ptici. To s lakoćom funkcioniše kod golog teleskopa, ali sam ja kasnije svoj obukao u zaštitnu futrolu, koja me u tome pomalo ometa, ali ipak ne previše.

Slika je oštra od jednog do drugog kraja vidnog polja (kod loših modela, nije retkost da slika može da se uoštri samo u sredini ili samo duž rubova, ali ne i u celini), ali ona nije samo oštra - ona je savršeno oštra čak i pri maksimalnom uvećanju od 60x! Postoje ekstremne situacije u kojima ni to ne pomaže, npr. kada po toplom zimskom danu s obale Ade Huje pokušavam da proverim da li su kilometar i po udaljeni labudovi – grpci ili ređi veliki labudovi, pa zumiram svom snagom u njih, kroz sva isparenja nad vodenom površinom i, posledično, sve distorzije slike. Ne, tog puta nisam uspeo da uoštrim dovoljno da bih video boju kljuna, ali to verovatno nijedan durbin na svetu ne može.

Kakobilo, kao i moja prijateljica s dva okulara, i sam se bar 90% vremena služim najslabijim uvećanjem, u ovom slučaju 25x, ali priznajem, zgodno je kada imate mogućnost da zumirate do 60x kada vam ustreba.  Tako sam sada crnom galebu udaljenom 100 metara sa uvećanjem od 60X kristalno jasno mogao da vidim i boju očiju - tamnonarandžaste.


Uz durbin, stativ Swarovski CT Travel je ono što tražim – lagan i kompaktan, namenjen onima koji često putuju. Ove godine sam ga već dva puta nosio u Grčku, prvi put avionom. I znate sta sam otkrio? Kada se odvrne glava, ovaj stativ može komotno da stane i u najmanje koferče, ono koje možete uneti kao ručni prtljag! Još jedna dobra odlika je što stopa teleskopa tesno leže u samu glavu stativa, bez potrebe da je zašrafite za quick-release pločicu i ta veza je apsolutno črvrsta, bez imalo lufta.

STX mi nije prvi teleskop, ali jeste prvi koji često i rado nosim na teren, pa čak i onda kada mogu i bez njega. A ako to kaže neko ko ne voli da nosi suvišne grame, a kamo li kilograme, to onda ima težinu. I lakoću, u isto vreme.

Коментари

  1. A gde je slika tog crnog galeba? Da nisam došla na vaš blog da pročitam ovaj post ne bih znala da postoje crni galebovi!!! Koliko ništa ne znam, no na svu sreću ima ljudi koji pišu na razne teme, kao što je ova vaša, pa eto, uvek mogu da naučim, jer sam radoznala. Hvala.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad