Пређи на главни садржај

Glavna nagrada

Prvo zaustavljanje jutarnje: mladi belorepan skoro uz sam put i nekoliko desetina gačaca unaokolo. Ptičarenje koje započinje najvećim orlom konrinenta – obećava. 
Utina – sve fotografije (c) Saša Preradović
Sledeće je park u Opovu, gde je lokalni stručnjak za ptice Čeda Vučković prijavio da je pronašao kod nas retku ritsku sovu. Svoje jedine ritske sove posmatrao sam u Little Rann of Kutch u Indiji, pa sam goreo od želje da ih vidim i u svojoj zemlji (uvek mi se to desi, ako neku kod nas retku vrstu pronađem gde drugde, posle prosto moram i kod kuće). Obilazmo park, za koji se ispostavlja da je mnogo prostraniji nego što sam mislio. Sićušni kraljići... utine... Ove sove zimuju u jatima po gradskim parkovima, posebno u obešumljenoj Vojvodini, ali se to, u manjoj meri, sreće i dole južnije, gde su pobrđa naizgled dovoljno šumovita, ali, bez brojnih kanti za đubre, nude manje glodara za ishranu.
Utina
Utine su neodoljivo ljupke i, da nisam došao zbog ritske sove, bile bi dovoljna nagrada. Ovako, zagledam utine i – nijedna nije ritska sova. Ptice se premeštaju s drveta na drvo. U stvari nisam suguran da li bih uopšte uspeo da ih razlikujem u letu, kada su razlike među vrstama slabije izražene, a ja nemam dovoljno iskustva s njima da bih bio siguran da bi ih uočio. Zato zagledam utine koje stoje na svojim stablima, tada je razlika jasna. I – sve su utine. Glavna nagrada mi izmiče. 
Ribnjak u susednoj Barandi je suv, svaka proizvodnja ribe je stala. Na zatvorenoj kapiji praznog ribnjaka okačena je sveže ubijena lisica, lokalni lovci se hvale svojim hmm... veštinama
Čegrtuše
Odlazim do Sakula, sledećeg sela koje kao da se svija oko svog ribnjaka, kao da ga u naručju drži, i taj ribnjak je mnogo udobniji dom brojnim pticama. Prvo mesto za osmatranje i bingo – plovka kašikara, poslednja od redovnih plovki koje ove godine još nisam video. Uz nju je i šiljkan, prelepi mužjak u punom svadbenom ruhu, sa sve izduženim sredušnjim repnim perima (što retko viđam, obično ih srećem još u mitarenju, kada im ta pera još nisu izrasla). Brojni i upadljivi labudovi grpci, među njima divlje guske, gluvare, čegrtuše, jedan mužjak zviždare, krdže – uz kašikare i šiljkane, čitav set plovki roda Anas zastupljen  je na ovom jezeru. Pomalo neočekivano, među svim ovim plovkama, koje se hrane na površini plitkih voda, je i nekoliko malih ronaca koji, kako im ime kaže, rone za hranom, pa obično biraju dublju vodu... tamo gde je Dunav širok kao more. Ptice raštrkane udaljenim muljevitim sprudom... obični galebovi i, uz njih... prvi vivci su se već vratili sa zimovanja!

Kling-klong! Dobio sam SMS od Čede, koji je od opovske Radio-Mileve saznao da sam mu jutros bio u ataru, pa se žalim kako nisam pronašao ritsku sovu. Čeda kaže, tu je još, dođi i pronaći ću ti je. 
Ritska sova
Povratak u Opovo i, posle najkraće moguće šetnje, Čeda podiže ruku, pokazuje: „Eno je“. Ma, baš tu sam i jutros bio, ali je, malo zaklonjeniju, nisam i primetio. Moja prva ritska sova u Zapadnom Palearktiku stpljivo trpi poglede i objektive dvogleda i foto-aparata. Nedaleko je i nekoliko utina, dremaju na suncu. 
Utina
Sredina je februara, a temperatura 20oC. I vreme za pobedničko pivo.

PS. Severno od Sakula, put je još uvek uokviren sada već pocrnelim snežnim smetovima višim od krova automobila.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad