Пређи на главни садржај

Kišno ptičarenje majsko (6)


Kiša se smenjuje s vetrom, a svako malo udruženim snagama zagorčaju dan onima koji su dovoljno ludi da ga, uprkos vremenu, žele provesti u prirodi. A ima takvih dana, kada naprosto moram izaći iz kuće, moram izaći iz grada. S druge strane, ptice vole slabu kišu i veoma su aktivne po takvom vremenu, ali je u tim uslovima otežano korišćenje dvogleda. Ova kiša je, doduše, tek na momente bivala slaba... Međutim, većina ptica ne voli jak vetar i tada ostaje u zaklonu. A današnji vetar majski bio je bezmalo zimski zloban....

Ako vas ipak nešto tera da odete u prirodu, pokušajte s ptičarenjem iz kola. Automobil je odličan zaklon, veliki broj vrsta gotovo ne reaguje na njih. Kola omogućavaju da pokrijete veće prostranstvo i širi izbor staništa u istom danu. Pogodna su naročito za otvorene terene i krupnije ptice. Svakako je poželjno da imaju nešto višu šasiju i bravljenje diferencijala, pogon na sva četiri točka da ne pominjem, ali ja sam i običnim Yugom savladao makadame Zlatara, Beljanice i Kučajskih planina. Ne pokušavam da kažem kako obično putničko vozilo sve može, ali džip, ma koliko poželjan, najčešće nije nužan.

Planirajte rutu, koliko je to moguće, tako da ujutru idete ka zapadu a popodne ka istoku, tako da vam sunce sve vreme bude za leđima (ne videh danas niti “s” od tog sunca, al’ ipak..). Izbegavajte prometne saobraćajnice, a poželjno je da se duž puta sa kojeg ćete posmatrati ptice pružaju bandere – mnoge ptice se odmaraju/osmatraju sa žica. Vozite polako, 30 do 40 km/h (i ne obraćajte pažnju na ludake koji vas besomučno pretiču). Zaustavljajte pre ili posle opažene ptice, nikako uz nju jer će verovatno odleteti. Vozite otvorenih prozora (hmm... osim po kiši i vetru), to olakšava upotrebu dvogleda i omogućava da čujete ptice i kada ih ne vidite. I onda kada ih ne vidite, zaustavite, osmotrite i oslušnite (posebno pokraj bara, mostova, strmih odseka…).

A ako vi držite volan, pustite nekog drugog da osmatra i upozorava na ptice. Ne zaustavljajte na putu, uvek parkirajte sa strane, makar vam ptica odletela u tih nekoliko sekundi. Jedan biolog je, diveći se surom orlu, u Sićevackoj klisuri razbio kola o zidanu bankinu. Drugi je, prateći pogledom patke, parkirao svoja usred bare. Verujte mi na reč, ne želite da budete treći.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Koji je to soko-vrabac-šta-god? (8)

Svako malo dobijem jedno od onih pitanja. Najnovije je bilo: “Mala grabljivica veličine vrapca, nekakav soko? Srećem ga po gradu često. Po boji liči na stepskog sokola, ali je jako mali. Koji je to soko?”  Nije nego, soko veličine vrapca, da smo u jugoistočnoj Aziji, Africi ili Južnoj Americi, pa da pričamo... Nezadovoljan mojim odgovorom da takvo nešto u Srbiji jednostavno ne postoji, te da se verovatno samo radi o lošem opisu vetruške , nesuđeni ptičar nastavlja: “Uh kad mi neko kaže da nešto ne postoji... dakle imao sam tu pticu kući i odnegovao, odrasla je veličine vrapca, kljun je kukast kao kod grabljvica, ima pogled grabljvice, siva je kao stepski soko , ima kandže grabljivice. Osim one koju sam ja odnegovao (ispala je iz gnezda) nalazio sam i mrtve u prirodi...videcu da vam postujem fotku ako je nadjem” Naravno, slika se nikad nije materijalizovala. Ali ako je ptica zaista tolika, onda je verovatno svračak , a zbog obojenosti – ženka, ali on se nikako ne sreće često po grad