Пређи на главни садржај

Žena s dvogledom


Šta biste pomislili da vas lekar, brižnim glasom, osudi na smrt: „Vaša bolest je metastazirala. Imate manje od godinu dana života“? Većina bi, pretpostavljam, to vreme provela po terapijama i u krugu porodice.

Phoebe Snetsinger je odbila terapiju, žurno spakovala dvogled i otputovala na Aljasku. I postala legenda.

Njene misli su otprilike iše u pravcu: Ako želim da vidim svaku pticu na Zemlji, bolje da požurim.

Rođena 1931, na studijama se počela zabavljati s budućim mužem, odustala od hemije i diplomirala nemački, koji je potom jedno vreme predavala. U svojim 20-tim, 1950-tih, postaje majka i domaćica.


U 34-oj, 1965, videla je blekburnsku grmušu, pa se pred raskošnim bojama mašila dvogleda. Sa dvogledom u rukama dočekala je i smrt.
U svojoj pedesetoj, 1981, u lekarskoj ordinaciji joj je izrečena smrtna presuda, na koju je reagovala tako što je otputovala na Aljasku. Na sledećem putovanju provela je tri nedelje u Keniji i videla 500 vrsta, koliko i za deceniju i po ptičarenja u Severnoj Americi. Po povratku sa Aljaske, rak joj se povukao. No, po povratku iz Kenije, ptičarenje se nepovratno proširilo njenim venama.

Bila je tvrdoglava kćerka tvrdoglavog advertising magnata Lea Burnetta, čoveka koji je stvorio Marlboro Mana. Nasledstvo od oca joj je omogućilo da putuje u potrazi za pticama – u proseku, jedno putovanje koštalo je oko 5000 $.


Phoebe Snetsinger je u Meksiku 1995. posmatrala riđogrlog šumskog petlovana – svoju 8000-tu vrstu. Videla je više ptica nego ma ko pre nje. Iako joj se rak vraćao svakih pet godina, Phoebe je vreme sve više provodila na putovanjima, ili planiranju i prepremama za sledeće putovanje. Postigla je nešto što niko pre nje nije, ali je i platila cenu za to. U Port Morezbiju su je, 1986, pod pretnjom mačete, petorica silovala. Nepoljuljana, godinu dana kasnije, Phoebe se radi ptičarenja vratila na Novu Gvineju. Na Filipinima je zadobila trostruku frakturu ručnog zgloba – samo da bi ubedila i sebe i druge da se radi o pukom uganuću i nastavila s ptičarenjem. Tada je već imala 67 godina. U nekom trenutku, prešla je crtu i prva zakoračila u svet u kome je bivalo sve više ptica.

Cena za taj prelazak bio je svet sa sve manje ljudi. Kakobilo, Phoebe je sama donela odluku i nepokolebljivo je sledila. Ne treba je žaliti, niti joj treba zavideti. Kada joj je majka bila na samrti, Phoebe je otkazala putovanje da bi bila s njom, ali, čim joj je majka umrla, Phoebe je raširila krila. Nije prisustvovala sahrani. Jednoj kćerci je propustila venčanje, a drugu je ubedila da pomeri datum svog venčanja. Ipak, kada joj je muž uručio zahtev za razvod braka, bila je šokirana i besna.


Novembra 1999, na Madagaskaru je posmatrala riđopleću vangu, vrstu koja je za nauku bila otkrivena i opisana samo dve godine ranije. Od 10.223 vrste ptica na Zemlji, bila je to Phoebina 8674-ta vrsta. Posmatrala je 85% vrsta na planeti. Ujedno, vanga joj je bila i poslednja. Za mesec dana biće tačno deset godina od njene smrti.

Minibus kojim je putovala se potom prevrnuo, a Phoebe na mestu ostala mrtva. Onako kako je i priželjkivala: s dvogledom u rukama. Tada je imala 68 godina – 18 više nego onog dana kada joj je smrtna presuda preokrenula život.
Od njena četiri deteta, troje su postali ornitolozi.

Beleške na margini: Na neki način, za ptičarenje je Phoebe Snetsinger postala ono što su 1950. za alpinizam bili Louis Lachenal i Maurice Herzog – prvi ljudi koji su ispenjali planinu od preko 8000 metara. Phoebe je bila prva koja je dostigla 8000 vrsta ptica. Uključujući i Phoebe, magičnu granicu od 8000 vrsta do sada je prešlo 12 ptičara. Mada ima više pretendenata, za sada ju je – sa 8725 ptica – samo Tom Gullick prestigao. Granicu od 7000 ptica je prešlo narednih 12, granicu od 6000 je prešlo 26, granicu od 5000 je prešlo 47, granicu od 4000 je prešlo 56, dok je granicu od 3000 prešlo 77 osoba. I kod granice od 2000 vrsta, broj ptičara koji su je dostigli je i dalje dvocifren: 91.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Dr Sergej Dimitrijevič Matvejev, 1913-2003

Pisano 2003; objavljeno u Acrocephalusu, Vol. 24, No. 116: Dr. Matvejeva sam prvi put sreo posredstvom "Rasprostranjenja i života ptica u Srbiji" iz 1950, na koju sam naišao u knjižari SANU negde početkom devedesetih. Prošlo je još par godina pre nego sam saznao da je autor ne samo živ, već i dalje aktivan ornitolog. Prvi put smo se uživo čuli kada se tokom osnivačke skupštine Lige za ornitološku akciju SCG telefonom obratio da nam čestita na inicijativi, te ponudi nekoliko svojih knjiga za buduću biblioteku. Doživeo sam to kao naročitu čast, budući da je uobičajeno da se amateri obraćaju stručnjacima, a retkost da ta komunikacija teče u suprotnom pravcu. Nekoliko dana kasnije sam Dr. Matvejeva posetio u njegovom domu u ulici Veljka Dugoševića u Beogradu. Tom prilikom sam saznao da je, pomalo iznenađujuće, prvo zavrsio arhitekturu i svoj prvi ornitoloski rad (o seoskom detliću Dendrocopos syriacus ) objavio 1938, da bi tokom II svetskog rata završio biologiju. Takođe, uvek

Zavodljiva težina lakoće: durbin Swarovski STX

Ovog vikenda sam ponovo pronašao onog crnog galeba koji je kod nas retkost, a o kom sam vam već (više puta) pričao . Otkrio sam ga na istom mestu gde se i prošle zime zadržavao, samo što sam ovog puta ja našao način da mu priđem mnogo bliže. Prvo sam napravio nekoliko dokumentacionih fotki mobilnim kroz durbin 25-60×65 Swarovski STX – iz ruke (tj. bez adaptera), a onda mi se ispraznila baterija. Kako galeb nije pokazivao znake želje da ode ma kuda, otišao sam kući po foto-aparat i napravio još jednu seriju slika. I znate šta mi je zapalo za oko? Slike pravljene ziljavim mobilnim, ali kroz teleskop, bile su umnogome oštrije od onih snimljenih foto-aparatom. Pa sam se setio svog brata, foto-reportera, koji je nekom prilikom bacio pogled kroz moj Swarovski dvogled i odmah rekao: “Brrate, kako ovo oštro crta!” Ja volim kompaktnu i laganu opremu. Nisam spreman da teglim suvišne stotine grama koje - kada dodate sasvim nespretan i pretežak, a navodno dobar stativ - ubrzo post

Septembar je... vreme udžbenika

Pozabaviću se, zato, udžbenicima za posmatranje ptica, tj. ilustrovanim priručnicima za prepoznavanje vrsta, odnosno tzv. 'ključevima'. Jedan ključ je već preveden na srpski (Heinzel, Fitter & Parslow), a njegovo izdavanje zastalo kod para, ili nedostatka istih, evo ovaj… ...a pre toga možete u boljim knjižarama potražiti engleska izdanja koja se najčešće zovu ‘Birds of Britain and Europe’. Ukoliko se u naslovu ne pominje odrednica ‘Europe’, može se desiti da knjiga ne prikazuje sve vrste koje se na našem kontinentu, pa tako i našoj zemlji, mogu videti. Poslednjih godina se ključevi za ptice redovno viđaju u našim knjižarama (IPS, Plato), no izbor zna da oscilira i, u vreme nastajanja ovog članka, veoma je mršav. Uglavnom se svodi samo na Bruuna, koji se na Amazonu izdvaja najnižom cenom. Dakle, preporučujem knjige ilustrovane crtežima u boji (a ne fotografijama), kod kojih se uz ilustraciju nalazi kratak tekst o bitnim odlikama vrste i višebojna mapa rasp